Šutnja je korozija

Šutnja je korozija

Prepun mizantropije i mržnje prema sebi, krivio sam nju za sve sto ne mogu raščistiti sa sobom i okolinom

Patio sam zbog toga što nemamo skladan odnos i iskaljivao se na njoj.

Ta srdžba je bila nalik sadomazohizmu – poput empatije prema sebi putem svaljivanja svega što bi svijet svalio na mene na nekog slabog. Nekog slabijeg od sebe.

Budilo je bol u meni.

Talog tišine, daljnjih razdvajanja i intenziteta brojnih zatvorenih vrata u komunikaciji gušio me je.

Želio sam da budemo sretni, da nam ide u životu, da me uoči kao sina, gleda očima ponosne majke. Ali to nije izgovor.

Žao mi je nje… po prvi put razumijem njezin strah, razumijem koliko je patila. Poštujem njezino strpljenje. Poštujem što mi ne okreće leđa. Toliko je puta bila razočarana i prepuštena putokazima koje su krivo slijedili oni koje ju vode i ne mare.

Uvijek se trudi biti jaka i izdržljiva. No ona se ne mora truditi. Ona to jest. Više od ičega želim komunikaciju s njom – bez opreza, bez bojazni, bez nezaraslih rana.

Internalizirani monolozi i bujice negative i buke u glavi… nemam dar govora, nemam kohezivan diskurs, ne znam biti koherentan, ne znam se zauzeti za sebe, ne znam reći NE, ne znam biti odriješit i samopouzdan, ne znam poštivati samoga sebe, ja sam klošar, ja sam propali abortus, ja sam otirač, ja sam outsider, ja sam jeziv i asocijalan, ja sam nezreo, nedostatan, kivan, izgubljen. Prezirem samoga sebe.

Dosta je izgovora, sebičnih introspektivnih monologa i izigravanja žrtve svog života.

Ovo je otpuštanje. Ovo je zahvalnost ženi koja me rodila, koja je izdržljiva, ponizna, mirna, topla… To je otporna, milosrdna, dobronamjerna žena koju sam godinama fizički zlostavljao.

To je mama kojoj sam upućivao pogrdne riječi, urlao na nju, prijetio joj. Prijetio sam vlastitoj majci. To je majka koju sam gurao po stubištu i o zid, koju sam bacao na pod i cipelario, kojoj sam zabio škare u vrat – i što je učinila? Dan nakon toga, rano ujutro, išla je podnijeti kaznenu prijavu u policijsku postaju, ali se pobrinula da me na stolu nakon buđenja dočeka jutarnja kava.

Tretirao sam ju kao rekvizit, kao slugu, kao sredstvo za iskaljavanje. Nisam imao snage ni svijesti uvažiti ju kao ljudsko biće. To je žena koja je za svoga sina trošila posljednji novac kojeg je posjedovala, žena koja je za njega išla žicati cigarete po gradu u kasnim satima, preplavljena paranojom i tjeskobom.

Nikada se je nisam bojao jer nije htjela biti autoritet. Htjela je biti majka prijateljica – zauzvrat je dobila najtoksičnije prijateljstvo života. Ona je TO dobila od života kao nagradu za trud, suzdržljivost, darežljivost, opstojnost i hrabrost odluke da bude samohrana majka.

Nismo razumjeli jedno drugo. Ona je slabila, a moj bijes je jačao – zajednički jezik je postao nemoguća misija, ishod kakvom bi se nadali sumanuti optimisti. Njezino tijelo je često bilo nakaradno platno moje sumanutosti – modrice na leđima, nogama, podlakticama, licu, usnama, počupana kosa, šavovi… Najbolnije ostaje urezano u njezinom pamćenju, u njezinoj psihi, ispljunuto po njezinoj dobroti i njezinom srcu.

Srce moje majke prašta. Srce moje majke je svijet kojeg nitko ne može spoznati i nije za pogrđivanje. Želim kraj strahu i kraj izgovorima. Želim kraj šutnji. Želim okrenuti novu stranicu s najkvalitetnijom osobom u mom životu. Novu knjigu za svoje lice i naličje. Jer moja šutnja je hrđa.

Stalno pokazujem otpor svemu što me želi uništiti, što me guši i što me sabotira. Na sve krive načine. Želim doprijeti do nje da zna da ju volim. Ali tada je muk uragan.

Sada kada je sve to iza nas, gutam stijene dok joj se ispričavam. Želim znati da mi ona stvarno vjeruje. Sada kada je vrijeme odradilo svoje, ne mogu si oprostiti i nemam riječi za samoga sebe.

Ja sam jedan od tih. Ja sam netko tko je bio obiteljski nasilnik. Ja sam necivilizirana osoba koja teško prihvaća svoju stigmu i je li moguće ikada pohraniti ju u najmračnija sjećanja… Ponovo se mrzim i osuđujem i gadi mi se moja šutnja, moja prokleta nedorečenost.

Mudrost nije za četiri zida koja vonjaju po paklenom ognju. Šutnja je za mene zaglušujuća disonanca koja probada sav razum.

Govor može biti još stravičniji. Što ako najvjerodostojnije “volim te” zvuči kao trivijalna izjava? Što kada je konačno “žao mi je” izgovoreno previše puta? Što ako te dvije izjave, koje toliko iskreno žele doprijeti do voljene osobe imaju svoj rok trajanja? Možda je najbolje prići joj, zagrliti ju čvrsto, dugo… i nadati se obostranom povjerenju

U tišini. Ipak, u srcu moje majke nema prostora za disonancu.

 

Grgur Azimut

 

Art: Marco Atkins

%d blogeri kao ovaj: