Setnja

Usred umorne, kišom okupane noći,
Sa prvim zrakama olovnog, umornog sunca
Okrvavljenim nebom, nad rasporenim danom,
Na krilima jeze, nečujan ću doći.

I poput hladnog povjetarca
Na naježenoj koži,
Poput šapata lišća, što snuje na lokvi,
Tiho, tiše, zadahom užasa najaviti ću kraj.

Mirno, mirnije, gradom sad koračaš,
U pljesnivom tisku vela samoće,
Usporavaš dah i spremaš se na udar
Stišćeš pesni, o madono
u zagrljaju blata.

Mjesec je na samrti,
Zora umornim pokretima otjerava tamu,
Psi radosno laju, i drveće veselo prati ih u taktu,
No tvoja noć je duboka,
Tvoja postelja je hladna,
Tvoje srce je mirno,
Ti sada draga snivaš,
Tamo gdje nema ovozemaljskih
Jada.

Josip Luković


Fotografija: Vedrana Pavlak