interstellar goat

Sjedila sam na oblaku ispod nebeskog svoda bunila. Gledala sam na sitnice od ljudi i pojava ispod mene tako hladno kao da mi ništa to nije bilo blisko. Sve je strano, otuđeno. Meni to više nikada neće biti na ruku. Začudo tada mi to nije smetalo. Uopće me nije bilo briga za te neke zemaljske probleme. Što je to uopće Zemlja. Možda prijelaz u nešto više? Sjedila sam tako na oblaku i polako sam počela uočavati da je sada ovo moj svijet. Tu mogu iskrojiti sve kako zamislim. Gle, oblak mogu micati i formirati rukama. Oh, pa sastavit ću si krevet ili možda da si napravim fotelju da mi je udobnije ovo gledanje na svijet. Da, da, uspijevam u tome, iako nisam bila prije, na onom dolje svijetu, spretna s građenjem stvari. No, sada ja sve uspijevam samo laganim pokretima. Sve se miče i oblak mi se prilagođava. Zašto? Nije li to suludo. Ja nisam nikakva božica da bi imala takav utjecaj. Hm…nije li možda baš to što se događa tu gore suprotnost donjeg svijeta. Bulaznim, najbolje je da odspavam. Samo ću se nasloniti i ponovno zaspati. San u snu, nije li to izvanredno?! Tonem, vidim nešto, ali nema svjetla, samo lagani obrisi u polumraku. Nema ljudi, nema razgovora, značajnih slika za upamtiti. Čemu onda sve ovo? Oh zaboravila sam, ovo je samo san. Dobro. Pristajem na to. Spavam dalje i mislim u sebi ako ovaj san nije lud ne znam što je. Hej! Što je to sad? Bljesak boja, poredanih tako fino da ne mogu razabrati gdje se koja boja mijenja u neku drugu i sve ide nekom dolinom. Odakle sada vidim to? Do nedavno samo sam vidjela polumrak. Ok, glup san. Ne želim sanjati bezvezarije, kakve boje, šta je ovo? Neću! Ne i točka. Zašto sada baš takvu glupost moram sanjati i to u ovom intrigantnom snu s oblacima. Ludorije koje samo moj budalasti mozak može spojiti u nešto. Odričem se mozganja, da! I prelazim na drugi san jer je ovaj glup i neuvjerljiv. Tako je! Stop mozganje, uključujem bujicu snova. Opet tonem u san. Što je sad ovo opet?! Koze idu kroz grad. Ja stojim na uglu i pijem kavicu zureći u njih. Kad eto ti koza mi prilazi i pruža mi papke. I dalje samo zurim u nju i onda se sjetim. Pitam ju : ,, Reci mi da sam kao i ti i da me razumiješ? Jelda kozo? Popijmo kavu zajedno, a onda možemo i prošetati zajedno gradom. K vragu , da i to doživim! ” Koza se odmakne, okrene i progovori, ali jedva čujno. Kaže mi: ,, Zezaj se ti, ali ima nešto što čovjek nikada ne može razumjeti, nešto što je u tebi, a nije ljudsko. Ne boj se, nije zlo ali znam da patiš. ” I ode koza. Umjesto da potrčim za njom ja se ukopam na mjestu i nazdravim kavom. Tada spazim da nikakve koze nema na vidiku. Zbunjeno odem i šetajući gradom pogledam u kavu, a na kavi se blista znak rogova moje prijateljice koze. Tu se sjetim da sanjam i udarim se po glavi. Ali hej, ovo je samo san sna. Hh, glupost, sad još samo fali da Leonardo di Caprio iskoči od nekud. A, ne, ne. Dosta je bilo, ajmo opet na oblake lagane. Uuuuouuu. Na oblaku sjedi koza?! Ček, koza na oblaku? Kako sad to. Što se desilo, miješanje snova. Ajme, ove koze se neću tako lako riješiti. O pa ni ne gleda u mene, već ispija svoju kavicu i papke odmara na tabureu načinjenom od oblaka. Zla koza. Reknem joj: ,,Hej kozletino! Daj i meni kave malo, što si škrta? ” Ne miče se. Hm. Pomislim: ,, Ovo je ili zabavan san ili jako glup san. ” Izgubim strpljenje i krenem ju gnjaviti: ,,Kozoooo, kozice, dam ti travice. Ajd ne budi takva, pričaj sa mnom. Ovaj san bi trebao biti zanimljiviji. ” Nakon mučenja i mučenja začujem galop. Gle, pa to je lama. Gospođica lama mi priđe i razjasni neke stvari. Ostanem u šoku. Ne, zar zbilja? Zamislite samo što mi je rekla. Kaže ona meni: ,, Curo, gle, nema lijepog načina da ti ovo kažem, ali onako mrtva si. Da, mrtva. Nisu ti ovo snovi. Ne znam što si očekivala nakon smrti, ali draga moja ovo ti je nešto kao raj. Koza koju gnjaviš je Božica. Ja sam Lama, njena tajnica. I prije nego što upitaš nismo ti mi kao Betmen i Robin. Odorice neke, fuj to. Dakle, saberi se i zapitaj se. Želim li biti u super cool družini koze i lame ili te prebacujemo u pakao, a tamo ti vladaju one tuke od zmija. Glupačice se samo izležavaju po cijele dane, mi nikad! Samo da se zna, one ti nisu baš najpametnije i nemaju neki utjecaj na ono dolje, ne pripisuj im zasluge. Dosta sad. Ajd mala požuri, šal mi se suši na oblaku broj 77, moram odgalopirati po njega jer me grlo nešto muči. ” Tad se sjetim. Nisam živa, znam to. To mi nekim čudom nije teško palo, ali iznenadila me koza kao Božica. Nema Boga, nema anđela, ničega. Samo koza i lama. Sad napokon razumijem sve psine koje sam doživjela na Zemlji. Koza i lama vladaju svijetom, genijalno. Moram priznati sviđa mi se to. Reknem joj: ,, Može, ostajem uz vas. Uz jedan uvjet naravno. Hoću i ja kavu i šal i šešir ako može. Nije to moj uvjet, to je must have, a uvjet je lamo moja da smišljam psine zajedno sa vama. Da mi papke i rukujemo se ko čovjek i lama, ili što smo već. A sad na posao. Kaos se neće sam nastaviti.

Božica Jakas
bozicajakas@gmail.com
14. ožujka 2014.