Posao ubija,
Ali nitko ti ne kaže koliko dugo vrištiš prije nego li te dokrajče.
Sivi dani,
Dani bez umjetnosti, bez srca, bez kože, bez poleta, bez boja,
Dani sivi i rastegnuti u besadržajnu vječnost
Unutar jednog jedinog popodneva,
Dani puni kiša u nutrini, dani puni okamina obojanih sjećanja na trku i na ushit i na proljetni vjetar,
Dani prolaze i bliže smo posljednjoj postelji u koju ćemo zaleći odmah nakon radne smjene u šezdesetoj,
I srasti s plahtom, postati pljesniva mahovina koja nikad nije iskusila slobodu,
Ni ljubav, ni stvaralački drhtaj koji ne treba udaviti poput neželjenog novorođenčeta u hladnom potoku,
Dani prolaze, i dani prolaze,
Vrijeme se gubi u življenju nečijih tuđih ambicija, u lamatanju vlastitim posmrtnim lampašem
Kojim osvjetljavamo put nečemu nevidljivom i stranom,
Nečemu amorfnom i apstraktnom i neprijateljskom i jezivom
Nečem što zovu Napredak i što će proći putem koji smo mi utabali,
Ni ne obazirući se na naše tužne kosti koje trunu pokraj staze,
Koje trunu u sivilu svih dana prošlih i dana koji tek trebaju doći,
Te kosti koje nikad nisu upoznale spontanost, slobodu, ljubav i lahor proljetnog vjetra.
Kada umrem, nemojte me sahraniti u uredu,
Iako ću gotovo sigurno u njemu umrijeti.
Iznesite moje kosti pod tirkizno nebo,
Bacite ih u zrak prema Suncu,
Neka na trenutak barem one iskuse let,
Kad sam ja već cijelog života samo puzao.