Art by Renee Buchanan

Posao ubija,
Ali nitko ti ne kaže koliko dugo vrištiš prije nego li te dokrajče.
Sivi dani,
Dani bez umjetnosti, bez srca, bez kože, bez poleta, bez boja,
Dani sivi i rastegnuti u besadržajnu vječnost
Unutar jednog jedinog popodneva,
Dani puni kiša u nutrini, dani puni okamina obojanih sjećanja na trku i na ushit i na proljetni vjetar,
Dani prolaze i bliže smo posljednjoj postelji u koju ćemo zaleći odmah nakon radne smjene u šezdesetoj,
I srasti s plahtom, postati pljesniva mahovina koja nikad nije iskusila slobodu,
Ni ljubav, ni stvaralački drhtaj koji ne treba udaviti poput neželjenog novorođenčeta u hladnom potoku,
Dani prolaze, i dani prolaze,
Vrijeme se gubi u življenju nečijih tuđih ambicija, u lamatanju vlastitim posmrtnim lampašem
Kojim osvjetljavamo put nečemu nevidljivom i stranom,
Nečemu amorfnom i apstraktnom i neprijateljskom i jezivom
Nečem što zovu Napredak i što će proći putem koji smo mi utabali,
Ni ne obazirući se na naše tužne kosti koje trunu pokraj staze,
Koje trunu u sivilu svih dana prošlih i dana koji tek trebaju doći,
Te kosti koje nikad nisu upoznale spontanost, slobodu, ljubav i lahor proljetnog vjetra.

Kada umrem, nemojte me sahraniti u uredu,
Iako ću gotovo sigurno u njemu umrijeti.
Iznesite moje kosti pod tirkizno nebo,
Bacite ih u zrak prema Suncu,
Neka na trenutak barem one iskuse let,
Kad sam ja već cijelog života samo puzao.

Boris Kvaternik