Moja je zelena protkana zvukom Chopinovog preludija,
prepoznajem ga u letu usamljene ptice zatočene u sivilu besnježnog neba.
Moja plava miriše na sol i kokos,
škaklja me po dlanovima i pokušava izmamiti osmjeh.
Moja narančasta u meni izaziva nesnosnu glad za nečim većim,
podsjeća me na daleka putovanja i zrelo voće na granama antičkog drveća.
Moja crvena ne grije već teče u mirisima vlažne zemlje rujna,
ljepljive kao izgaženo grožđe pod stopalima.
Moja crna vrišti, a bijela poziva na beskrajno pripadanje svijetu,
ali ipak se pitam –
jesu li moje boje zaista moje ili su samo još jedna trenutna iluzija?

Vedrana Pavlak