Photo by Caju Gomes 

pamtim
i prije desete
pozivali ste me
pokatkad velikodušno
pokatkad molećivo
da vam ga popušim
da vam ga izdrkam
ma da vam bar udijelim mali poljubac
jer eto
našla sam se nadohvat
vaših ruku
vaših pogleda
vaših potreba
vaših zamišljaja o tome kako je svijet uređen
kad se već gibamo skupa
u istom tramvaju
ili na ulici
u dva ujutro
ili u dva popodne
predlagali ste da nosim mrežaste čarape
i izbacim ponosno te sise
jer blago meni imam sve predispozicije biti vam izvrsna kurva kad poodrastem
dijelovima svojih tijela
doticali ste se dijelova mojega
tobože slučajno
i vrlo namjerno
jer neumoljivo je razumljivo
da to što sam naprosto tu
još k tome
bez grudnjaka
suknje iznad koljena
i dovraga nasmiješena
podrazumijeva dozvolu koju nemam pravo uskratiti
da ste mi više zviždali
i da zviždati sama znam
i zvižduke bih ubacila u pjesmu
bilo me i strah
bilo me i sram
bilo mi je i jako… neokej?
a onda
s 32
e pa sad mi je naprosto dosta
moje tijelo nije vaša stvar
moje tijelo nije stvar
i moje tijelo pripada meni
poljupci nje i mene na stanici
nisu poziv da nam se pridružite
niti aktivizam svaki put kada je ljubav
i konačno
usudim se ne samo reći da je neokej
usudim se ne dopustiti vam da je okej

Anamarija Amlica Levak


Photo by Caju Gomes on Unsplash