Intervju Toma Zidic

PROLOG

Budi me zvuk staropoljskog tanga. Otvaram oči. Shvaćam da ga ipak nema. Postao je samo jeka u ušima, paosjet sna. Tapkam bosim nogama po pločicama. Ulijevam kavu. Crnu. Bez šećera. Drvored podno kuhinjskog prozora tiho nagovještava početak kiše. Teški su oblaci već spustili svoje prve kapi u moje misli. Pokušavam otjerati uspomene na tek minuli san. Erupcija ponovno. Pa mračna voda i plimni val na koji se pripremam ali znam da nikako ne mogu izbjeći. Pa osjećaj zapljuskivanja i bespomoći u vodenoj stihiji. Tango. Nadam se da će gorka kava biti taj zaborav koji trebam. Trebam li ga? Pa počnem misliti o hvatačima snova. Svog sam prvog dobila iz indijanskog rezervata u Atlanti još kao djevojčica.  Svaku noć tiho i pronicljivo lebdi iznad mog uzglavlja, ali nekada mislim da odbija  poslušnost. Sjećam se prve fascinacije nježnim perima plaho obješenih ispod mreže s malenim prolazom. Tako bih željela da su hvatači snova istina. I onda se sjetim Tome Zidića, neokovanog Prometeja koji je odlučio uloviti snove i dati nam ih. Moram ga priupitati kako je to uspio.

 

I. Sanjač

Tko si kada sanjaš?

Ovisno o stanjima u kojima se nalazim kad sanjam.

Jednom davno bio sam mitraljezist na kupoli tenka na francuskom bojištu drugog svjetskog rata. Bio je prekrasan, sunčan dan usred polja na jugu zemlje. San je bio zanimljiv zbog kuta gledišta. Počeo je iz objektivnog kuta kamere gdje gledam bojište, padobranske eskadrile koje se spuštaju svuda uokolo. Kaos koji nastaje na toj čudesnoj, zelenoj prirodi, šumu koja se dimi u daljini. Sebe na kupoli. Odjednom fijuk. Prozujao je metak. Gledam kako me pogađa. Istovremeno, gledište se promijenilo. Metak me pogađa u srce, kamera postaju moje oči. Udar puščanog zrna. Probijanje tkiva. Osjećam naviranje adrenalina. Val neopisive topline, stezanje vratnih žila. Bol u prsima. Proboji hladnoće. Zamagljen pogled, gubitak mogućnosti kontekstualizacije, otkazivanje kognitivnih sposobnosti. Povlačenje na unutra. Bol u prsima. Tresavica. Nekontrolirane konvulzije. Krv. Krv iz nosa i usta. Panična potraga za zrakom koji ne ulazi u tijelo. Crnilo. Budim se. Pridižem se u hroptaju tražeći zrak, s krvavim nosom i licem. Jastuk je isto krvav. Bilo mi je dvanaest ili trinaest godina.

Ljetos, u snovima, često sam bio u pijesku s ljudima i licima koje dugo nisam susreo. Hodali smo bosi prema oazi. Mnogo razgovarali, rješavali različite stvari. Ležali u pustinji. Palili krijesove, plesali. Obnavljali prijateljstva.

Ponekad sam moj davni, mladi ja u snu koji se s vremena na vrijeme ponavlja već cijelo desetljeće. Stojim na ulazu svoje srednje škole i gledam kako navire voda. Penjem se stepenicama, spuštam, ulazim u učionice, zbornicu, dvoranu tražeći izlaz. Gdje god dođem i gdje god uđem uvijek se vratim na početno mjesto – u predvorje. Budim se nakon što me zapljusne golemi plimni val.

Najviše volim biti bijelim konjem odjevenim u potrgane komade jutinog ruha. Konj korača prhkim snijegom koji snažno odjekuje prostorom oko sebe koji je neuhvatljiv i neobjašnjiv. Tamo nije ni dan ni noć, ni prije ni poslije. Tamo je samo sada.

Postoji li razlika između stvarnosti i sna te u kolikoj mjeri te čine onime što jesi?

Zapravo i ne. Matematika nam u svojoj apstraktnoj biti govori o tome da je prostor oko nas beskonačan u oba smjera i sastaje se u dva ekstrema koji su recipročni. Geometrija nas smješta u taj prostor pokazujući nam njegove beskonačne perspektive. Fizika govori o naravi perspektiva i  silama unutar tih prostora. A kemija o beskonačnim reakcijama između svih djelatnih tvari i supstanci u tim prostorima. Prisjetimo li se toga mnogo lakše možemo povezivati san i stvarnost. I jedno i drugo izgrađuje me podjednako. Iskustvo snova i iskustva u snovima nisu mi ništa manje važna od iskustva stvarnosti i iskustava u stvarnosti.

Našim životima upravlja podsvijest. Ne poznaje definicije i zakone već progovara u simbolima. Koji su simboli koji određuju tvoje nebudno stanje?

Kružnica. Suza. Plankton. Hrast. Val. Pero. Kamen.

 

II. Hvatač Snova

Kakve si snove pokušao uloviti svojim djelima?

Djelima ne lovim snove. Djela, ako ih možemo tako zvati, samo su konačna materijalizacija, završetak jednog dugotrajnog procesa. Snove lovim mislima, u samoći i tišini, suočen sa svim svojim kvarnostima i ispravnostima. Motiviraju me nepoznati, nemirni, neukroćeni, intenzivni snovi. Zagonetke koje treba odgonetnuti. Potiču me snovi o strastvenoj ljubavi. Snovi u kojima sam budno i bolno prisutan.

Zašto se baš crna, bijela i crvena pojavljuju na tvojim slikama? Znače li Smrt, rođenje i ljubav ili nešto drugo?

Na osobnoj razini znače transformaciju. Na vizualno-perceptivnoj razini znače ogoljenje. Prisutnost oduzimanja. Crvena i crna dominantne su boje naše zemaljske povijesti. Izgrađivale su simbole života i smrti, stvaranja i razaranja. Duboko su usađene u našu podsvijest jer komuniciraju s našim predcima koji su tim pigmentima ostavljali zapise, informacije i uspomene iz svojih života u špiljskom „dnevniku“. Pogledaš li oglašivačku industriju, industrijski i produkt dizajn, najutjecajnije brendove, filmove i modu brzo shvatiš podudarnosti i intenzitet te važnost crvene i crne. Oni svojim alatima provociraju našu podsvijest s ciljem prodaje – proizvoda, ideologije, ideja. Zavode nas. Ne bih rekao da znače smrt. Odnosno, meni ne znače smrt. Crvena je boja krvi, boja tekućine života. Topline. Strasti. Energije. Crna je praznina, ishodište svemira, tajanstvena boja moći, misterij. Bijela, koja ostaje rezultatom nepopunjenog prostora, sloboda je i čistoća. Te boje odabrao sam izazivajući prije svega samoga sebe da napravim narativ s jednom bojom i dvije ne-boje, koristeći fotografiju kao posrednički medij te filmski jezik i pristup kao noseću strukturu koja priča tu priču.

 

III. Kraj Sna

Bojiš li se da se jednog dana nećeš trgnuti iz sna o padanju prije no što dotakneš tlo?

Bojim se, da. Bojim se zbog svoje ranjive prirode. Na ovom mjestu svi smo ranjivi. Podsjećajući se na to osvještavam svoja djelovanja. Prihvaćanjem strahova najviše se suočavam sa svime u sebi i onime oko sebe. Onim dobrim i onim lošim. Svaki dan i svaki san novi su rizik i novi izazov. S druge strane, tko zna što bi se uopće dogodilo da dotaknem tlo u snu. Možda bih pao na mekano, ugodno tlo od mahovine gdje bi me dočekala povorka nakostriješenih patuljaka koju predvodi Veliki Majstor patuljak Lakatbrada Pedaljmuž. On bi svojim prijateljima naredio da me škakljaju i svi bi se smijali bez prestanka. Ili bih pao na tlo obasjano prolivenom mjesečinom i njenom gustom mrenom, otvorio eterna vrata Astrahana i postao orahom. Ne znam. Nemam pojma što bi se dogodilo. Ali svakako se pribojavam.

 

Što bi bilo danas da Asibikaashi nije plela hvatače snova za djecu?

Ne bi bilo uspomena. Ne bi bilo sunca. Baki ni unuka. Prema predaji, pero hvatača koje se njiše nošeno zrakom ujedno je i zabava za dijete ali i spoznajna lekcija o zraku i njegovoj prirodi, savitljivosti, kretanju i ulogama. To je zapravo priča o rađanju vjetra koji nastaje pročišćavanjem naših želja i namjera koje se u hvatač love kroz paukovu mrežu. Dok sanjamo naši snovi podrhtavanjem bude zračne struje. Taj vjetar, ta sila neizmjerno je važna za sve odnose našega života. Sjediti u simbiozi s prirodom, na nekoj goletnoj stijeni uz more ili u šumi i slušati njegov pjev kroz valove ili krošnje djelovanje je koje oslobađa našu unutarnju transformaciju. On je nužna, vitalna vibracija koja nas vraća u na izvorna mjesta i spaja s našim bliskim dušama.

 

EPILOG

Slušam Djanga. Njegov swing. Prohladno je prijepodne u Puli. Zvukovi gitare nose me u daljinu. Vrpolji mi se mašta. Ipak, danas, neka sjetna bojazan koja se očituje namrštenim licem i stisnutim obrazima sprječava me da potpuno poletim. Danas gledam i osluškujem. Gledam tanker kroz prozorsko staklo. Mislim o njegovim budućim putovanjima. O ljudima koji su prošli kroz njegovu utrobu – od onih koji su na samom početku zavarivali oplatu do onih koji će sutra ploviti u njemu i prkositi vjetru i valovima.

Pučina.

Ticala.

Sjedim prignut u krevetu, naslonjen postranično na zid. Vrtim film. Vrtim ovo ljeto. Gutam slinu. Fali mi Mikro. Fali mi biti tamo, s dvoje-troje ljudi. Gutam slinu. Teško mi je ponekad se probuditi, teško mi je ponekad zaspati.

Smijem se. Dugo nisam bio tako sretan i toliko dugo sretan. Dugo se nisam smijao ovako kao sada. Nakon Djanga došli su mi Bill Evans i Stan Getz. Clapton.

Raspored snova. Gdje je ta mreža? Gdje se u tom sklopu elektromagnetnog stroja nalazi središte snova? Gdje se pohranjuju? Impuls. Dendrit je prenio podražaj, pogodio nukleus i kroz aksone proveo informaciju dalje. Gdje se upalilo svjetlo? Indukcija. Centripetalni vorteks. Vodeni vir. Pijavica. Zvrk. Mislim da je san tamo gdje se zvrk istovremeno dodiruje i ne dodiruje s površinom. Na onom mjestu gdje lebdi. Tamo gdje je zvrk i ne-zvrk.

Galeb. Nad zaljevom lebdi jedan galeb. Aterira u krugovima, prepušten samo strujanju toplog zraka, bez ijednog zamaha krilima. Sunovrat. Proletio je ispred mojeg prozora, sada vjerojatno neki drugi galeb. Ne isti. Što će se dogoditi ako sada otvorim prozor? Baš u ovom trenutku. I onda se vratim pisati. Hoćeš li i ti koji čitaš ili koja čitaš sada sa mnom otvoriti prozor? Evo, ja ću skoro ustati. Napravit ću tako. U ovom trenutku. Ostavit ću laptop na dvadesetak sekundi i prepustiti ga slučaju. Ne znam što će biti kad se vratim. Kao što ni ti ne znaš što će biti kada se vratiš ovom tekstu, ukoliko ustaneš. Moglo bi biti zanimljivo. Ustati na noge i vidjeti što se dogodilo. Sada. Hoćeš li i ti u svojem sada to isto napraviti? Kako god želiš. Ja, evo, ustajem.

Evo me nazad. Prva impresija bio je miris. Miris Uljanika, miris mora. Izmiješan s prividom mirisa sunca koje bliješti na površini mora. Tanker koji sam spominjao zove se Santiago I. Skroz mi se sviđa to ime. Neka mlađa žena s ogromnim sunčanim naočalama ušla je u mali crveni automobil. Prerano sam se vratio pisanju da bih vidio gdje ide.

Ostavio sam prozor otvoren.

Odlučio sam se vratiti na Sipar. Na Sipru ću biti od 17.-20. studenog, ovaj puta s kamerom. Blažu se dopala ideja. Mislimo da je to važno. Vratiti se na početak i zatvoriti krug.

Sunce mi se sramežljivo smije kroz drvene šarapole.

Viva!

   


Razgovor vodila Vedrana Pavlak (Art Lab)