Pogled iznutra: Boris Kvaternik

Pogled iznutra: Boris Kvaternik

Kako zaista upoznati pjesnika? Naravno, kroz stihove. No, možemo li zaista razumjeti stihove ako ne znamo osobu koja stoji iza njih? Boris Kvaternik je pjesnik čiji je spisateljski dar ispoliran do najvišeg sjaja. Osim što sam piše sve članke na portalu kurziv.net, njegovi su književni radovi objavljeni na mnogobrojnim regionalnim portalima te u raznim pjesničkim i proznim zbornicima. Njegovo ime svejedno ne iskače po društvenim mrežama ali u trenucima kada to napravi, ostavlja čak i one nesklone poeziji sasvim osupnutima snagom pjesničkog izražaja. Često je teško dokučiti otkuda dolaze metafore koje u njegovim stihovima nježno progovaraju o samoći, čežnji i ljubavi, gdjekad i o grotesknim i ružnim stranama života. U ovom ćemo razgovoru to pokušati saznati.

Kažu da je pjesništvo samo nastojanje da pjesnik ponovno napiše pjesmu u koju se prvi puta zaljubio. Koja je bila tvoja prva stihovna ljubav?

Volim pitanja o pjesničkim uzorima i utjecajima. Osjećam kako tu mogu dati odgovor koji neće biti u potpunosti predvidljiv. Naime, prvi autori koji su u meni probudili interes za pjesničkim sagledavanjem stvarnosti nisu se primarno bavili pjesništvom.

Prvi medij koji sam zavolio upravo zbog određene doze pjesničke senzibilnosti bio je talijanski strip Dylan Dog. Čitao sam taj strip kao klinac, a neki su tekstualni pasaži u Dogu definitivno u meni počeli rezonirati kao neka vrsta pjesništva. Posebice sam volio epizode inače prezrenog Dogovog scenarista Claudia Chiaverottija, čije su priče obično bile spoj brutalnih slashera i romantike, s posebnim naglaskom na građenju intenzivnog osjećaja univerzalnog životnog besmisla i morbidnog Weltschmerza. Kroz njegove priče, već sam kao pretpubertetlija stekao određeni osjećaj za pjesničko romantiziranje  stvarnosti.

Drugi autor koji je utjecao na razvoj mojeg interesa za pjesničku misao bio je prozaik Henry Miller. Njegove knjige počeo sam čitati u srednjoj školi, a mnoge prozne pasaže proizišle iz njegova pera doživljavao sam kao čisto pjesništvo. Uvijek mi je bilo fascinantno u njegovim tekstovima prepoznavati tren u kojem je autor naoko postajao upravo zaposjednut vlastitim govorom, gubeći kontrolu nad slobodnim tokom svojih misli i preobražavajući se u neku vrstu ludog proroka.

Negdje u isto vrijeme kad i Miller, u moj je život ušla i nezaobilazna proza Charlesa Bukowskog, koji je savršena početna stepenica za buđenje daljnjeg interesa za književnost. Bukowski je u svojoj prozi bio u stanju vrlo jednostavnim jezikom predočiti neku univerzalnu istinu, te izraziti poetski sklad i u najprljavijim prizorima.

Tek nakon ovih autora po prvi sam se put zainteresirao i za nekog pjesnika u doslovnom smislu te riječi. Taj pjesnik je bio Antun Branko Šimić. Nadalje sam se razvijao u više-manje predvidljivom smjeru, sve više i više šireći svoj apetit za pjesništvom.

Što ti se svidjelo kod Bukowskog, a što kod  Šimića i čiji je utjecaj snažniji u tvom pisanju?

Mislim da je najsnažniji element Charlesove književnosti njezina mogućnost postajanja sredstvom poistovjećivanja ljudi iz posve različitih kultura i društvenih staleža. Ljudi diljem svijeta prepoznaju se u njegovoj književnosti, bez obzira na to jesu li ili nisu doista živjeli poput Bukowskog. To će reći da je Charles na neki način zapravo i dobar psiholog, jer točno zna koji motivi i formulacije u njegovim tekstovima služe kao univerzalni katalizator putem kojeg ga razumije i najrazličitija publika. Uzevši to u obzir, njegovom glavnom snagom ne smatram pisanje o jebanju i pijanstvu, iako ga se najčešće spominje upravo u tom kontekstu. Ako se čovjek upusti u manje površno čitanje Bukowskog, shvatit će da i iza njegovih naoko najneozbiljnijih tekstova o poročnom životu počiva jedna nota egzistencijalne strave i rezignacije zbog besmisla modernog života. Rekao bih da je Bukowski univerzalan pisac upravo zbog njegove mogućnosti vrlo artikuliranog predočavanja uzroka i posljedica te životne rezignacije, a ne zbog pića i ganjanja prostitutki.

Šimić je, s druge strane, vrlo promišljeni esteta i kod njega se divim prvenstveno njegovoj jezičnoj proračunatosti. Čitajući njegove pjesme, ponekad imam dojam da je taj čovjek najviše od svega razmišljao o načinu na koji će iz pjesme izbaciti čim više nepotrebnih riječi te u završenom djelu ostaviti samo ono nužno. Njegova poezija je istovremeno vrlo taktilno raskošna (puna boja, zvukova, slutnji, dodira), no istovremeno i vrlo minimalistička. Tako će on u svega par promišljeno odabranih riječi biti u stanju savršeno predočiti teška i gotovo nepredočiva ljudska stanja poput bolesti, čuđenja, umiranja, čežnje.

Rekao bih da sam u najranijoj fazi svoga pisanja primarno pokušavao pisati poput Bukowskog. Trebalo mi je neko vrijeme kako bih shvatio da ni nema smisla pisati ako čovjek ne pronađe vlastiti glas. Zato je danas za mene ipak važniji Šimić. Iz njegove poezije bio sam u stanju učiti o estetici bez poriva da i oponašam njegov stil.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je prva-boki.jpg

U tvojim se stihovima često pojavljuju motivi prolaznosti, praznine ali i žudnje za životom. Misliš li da je ta žudnja pokretač tvog kreativnog nagona ili on proizlazi iz nekih drugih emocija?

S jedne je strane u mojem životu (a tako i u mojem pjesništvu) glavni pokretač definitivno žudnja (Freud bi me vjerojatno okarakterizirao kao „oralni“ tip ličnosti), a s druge strane je pokretač i sveprožimajući osjećaj prolaznosti. Mislim da čovjek može postati pjesnikom te početi razmišljati na „pjesnički“ način u onom trenu kad osvijesti koliko je beznačajan i zamjenjiv, kad počne razmišljati o ljudima i stvarima koje ga okružuju kao o prolaznim fenomenima, kao o svojevrsnim „utvarama“. Takvo gledište na svijet nužno vas na neki način „nokautira“, natjera vas da vam se zavrti u glavi, prisili vas da radikalno preispitate svoja uvjerenja i životne vrijednosti. I kad se na taj način raspete i izgubite kao ličnost, na neki se način iznenadno možete pronaći u ulozi pjesnika.

Znači, pjesnik je po tebi osoba koja se raslojila te se ponovno sastavlja u spoznaji vlastite prolaznosti i beznačajnosti?

Ne znam, možda. Sumnjam da je ispravno pokušati dati neku jedinstvenu i sveobuhvatnu definiciju pjesnika. No, ne mogu zamisliti da se netko prvotno nije „rasuo“, prije dobivanja iskrene potrebe za pisanjem pjesama. U idealnom svijetu, pjesnici bi trebali biti univerzalni glasovi koji izriču općeljudske istine na pamtljiv i trajan način. A kako je moguće biti univerzalan glas ako nisi u mogućnosti na neko vrijeme prestati biti opsjednuti isključivo vlastitom ličnošću?

Pretpostavljam da bi neki od idealnih (iako možda ne i nužnih) preduvjeta za postajanje pjesnikom mogli biti: mogućnost privremenog rasipanja vlastite osobnosti, široka načitanost, sklonost k osamljivanju, beskompromisnost u izricanju vlastitih mišljenja u književnoj formi, nesretan život.

 U nekim se tvojim stihovima lako iščitava utjecaj buddhizma kojeg si izučavao na studiju indologije. Koliko je studij utjecao na tvoje pjesništvo i baviš li se i sada indološkim temama?

Proučavanje buddhizma je definitivno produbilo moje poimanje svijeta kao skupa protočnih i netrajnih elemenata. Time je buddhizam svakako utjecao i na moje pjesničko djelovanje.

U neke pjesme izravno sam ubacio određene kulturološke reference na rani buddhizam. Pretpostavljam da je to, u neku ruku, i bilo neizbježno. Značajnu količinu vremena uložio sam upravo u proučavanje buddhizma te pretpostavljam da se u meni u tom smislu morala javiti određena „profesionalna deformacija“. No, ne smatram to svojim gubitkom, jer buddhistička misao zna biti izrazito poetična. Stoga mi je sto puta draže što je moju poeziju profesionalno deformirao upravo buddhizam a ne, primjerice, suhoparna i često vrlo isprazna književna teorija. Da sam jedan od onih pjesnika koji sve svoje stihove grade upravo na književnoj teoriji, počeo bih samog sebe doživljavati kao nekog onih profesora iz Društva mrtvih pjesnika koji poeziju pokušavaju objasniti pomoću dijagrama i proračuna.

Iako sam u privatnom životu sve samo ne buddhistički tip (kao što sam već rekao, imam „oralnu“ ličnost), buddhističku misao smatram neopisivo fascinantnom, poetičnom i lijepom. S jedne strane, buddhizam naučava o nužnoj propadljivosti, protočnosti i nestalnosti svega u fenomenološkome svijetu, kao i o nemogućnosti kontinuiteta nepromijenjene ljudske ličnosti. S druge pak strane naučava o nužnosti obuzdavanja svjetske patnje, vlastitih strasti i neznanja. Tko se želi uputiti u neke od osnova rane buddhističke misli, kao dobru početnu literaturu preporučio bih mu knjigu The Buddha and His Teachings autora Nārade Mahāthere.

Uz pjesništvo i prozu, trenutno se bavim prevođenjem s jezika po imenu “pāli”. Radi se o srednjoindijskom jeziku na kojem je napisan kanon buddhističkih svetih tekstova, tzv. Tipiṭaka. Pāli je vrlo zanimljiv, vrlo milozvučan i vrlo izražajan jezik, a pālijska prozodija također je fascinantno područje za proučavanje. Pāli je pristupačniji od vrlo složenog sanskrta, no istovremeno je podjednako izražajan.

Projekt koji trenutno privodim kraju (a kojim sam se bavio posljednje dvije godine) jest rad na prepjevu jednog malog skupa tekstova iz Tipiṭake. Ta kratka zbirka nosi naslov Khuddakapāṭhapāḷi, (u prijevodu: “Zbir kratkih recitacija”). U njoj su okupljene neke kratke didaktičke liste te didaktički stihovi theravādskog buddhizma. Uz vjeran prepjev ovih tekstova s pālija na hrvatski jezik, namjera mi je prikazati i detaljnu gramatičku i metričku raščlambu cijele zbirke te objasniti povijesne, religijske i kulturološke aspekte pojedinih stihova. U svakom slučaju, nadam se da će ovaj velik i iscrpan prevoditeljski projekt uskoro napokon biti okončan. Nakon toga – tko zna. Možda jednog dana čak i ugleda svjetlo dana u tiskanom obliku.

Kakav je tvoj kreativni proces?

Moj kreativni proces obično počinje emocionalno obojenim promatranjem svakodnevnih sitnica. Iz toga se onda ponekad u mojoj glavi, gotovo sama od sebe, pojavi neka nasumična slika, sintagma ili misao. Ako mi se ta misao svidi, odlučim oko nje graditi ostatak pjesme. Pritom misao koja mi se na ovaj način prvotno javila obično završava na samom kraju pjesme – kao svojevrsna poanta.

Što se mene tiče, pisanje je proces samospoznaje i mentalne terapije. Također, ne vjerujem u čekanje nadahnuća. Na pisanju se mora raditi čim češće (po mogućnosti svakodnevno), na taj način usavršavajući zanat. Tako će čovjek jedino i postati opremljen odgovarajućim alatom za obrađivanje neke velike i značajne spisateljske ideje jednom kad ga konačno pogodi neki kolosalni udar inspiracije.

Naravno, uz samo pisanje, nužno je i konstantno čitati. Nema velikog pisca ili pjesnika bez velikog proždirača knjiga. Tim sam šokiraniji ostao saznavši da neka mlada pjesnička imena na našoj sceni, o kojima se trenutno iznimno često piše u medijima, prema vlastitom priznanju – privatno zapravo nikad ili gotovo nikad ne čitaju poeziju. Mislim, to se u njihovoj poeziji itekako vidi, no svejedno sam ostao šokiran ovom spoznajom.

Ova slika ima prazan alt atribut ; naziv datoteke je druga-boki-1-342x1024.jpg

S obzirom da kažeš da se na pisanju mora raditi, imaš li neke savjete kako točno „vježbati“ pisanje?

Mislim da sam najbolje savjete o pisanju do sad dobio od Stephena Kinga. Ukratko, kad čovjek počne raditi na nekom rukopisu, bio to prozni tekst ili pak zbirka poezije, na njemu bi trebalo raditi doslovno svaki dan, bez iznimke. Štoviše, idealno bi bilo i odrediti si određenu kvotu riječi ispod koje čovjek za taj dan ne staje s pisanjem. Sve ovo može se činiti kontrainstinktivnim i na uštrb inspiracije, no stvar je u stjecanju čelične discipline. Oviseći isključivo o naletima inspiracije, najvjerojatnije ćete protratiti i cijelo desetljeće čekajući da vam neka genijalna ideja padne na pamet iz vedra neba. A čak ako i budete dovoljno sretni da dobijete neku od tih iznimnih ideja koje se dobivaju vrlo rijetko, tada ćete je najvjerojatnije upropastiti vlastitom lijenošću.

Svima je poznat onaj osjećaj kad počnete rad na nečemu s mnogo entuzijazma, no što više dana prolazi, sve češće pronalazite izlike da se taj dan ne bavite onim što vas je isprva opsjedalo. Tako većina započetih tekstova diljem svijeta nikada ni ne biva dovršena. Dakle, ideja iza svakodnevnog pisanja s kvotama jest sačuvati taj prvotni žar, zato što se na taj način u mislima nikad ne prestajete baviti svojom idejom, razrađivati je, širiti.

No, što činiti u one dane kad sve što napišete jednostavno zvuči loše? Jednostavno – pišite loše. Glavno da ne prestanete s pisanjem sve dok projekt ne bude završen. Jednom kad napišete prvu verziju teksta, ostavite je da trune u ladici sve dok gotovo ne zaboravite na nju, dok se u potpunosti emocionalno ne odvojite od napisanog. Ne čitajte tekst iznova i po par mjeseci, ako vam je toliko potrebno. Zatim mu se vratite, i pokušajte gledati na tekst očima neutralnog promatrača. Tako ćete biti u stanju počiniti nužno svetogrđe koje slijedi.

Iskasapite vlastiti tekst. Režite ga, sijecite, mrcvarite. Što više stvari iz njega izbacite bez da sami tekst izgubi svoj smisao i svrhu, tim ste ga učinili boljim, koncentriranijim, tečnijim. Najbolje bi bilo odrediti neku brutalnu kvotu i pri kraćenju teksta. Recimo – zadajte si da tekst skratite barem za petinu, ako ne i za četvrtinu ukupne dužine. Ako imate tekst od 10 000 riječi, sasijecite ga na maksimalno trajanje od 8000 ili 7500 riječi. Pri tom ne štedite ni jednu ideju, ni jednu rečenicu. Jednom kad to ostvarite, pročitajte tekst i treći put i pozabavite se ritmom vlastitih stihova ili rečenica. Pri ovim preradama popravit ćete i loše te zbrzane dijelove koje ste pisali u dane kada niste imali „inspiracije“.

Ako pak ne pišete prozu već zbirku poezije, onda ova prerađivanja prve verzije teksta upotrijebite na način da si zadate kvotu za izbacivanje pjesama iz rukopisa – ako imate 50 pjesama, izbacite 10 najneimpresivnijih, a zatim poradite na ritmu ostalih. Ako mislite da u rukopisu nemate 10 loših pjesama, svejedno izbacite 10 najlošijih.

Što pisanje predstavlja tebi osobno? Je li ti neki „ispušni ventil“, izražavanje intimnih misli ili nešto treće?

Pisanje je za mene način na koji mogu analizirati samog sebe, kao i svijet koji me okružuje. To je metoda pomoću koje pokušavam uvesti neki oblik reda i smisla u sveopći besmisao vlastite egzistencije.

Također, pisanje i čitanje su metode pomoću kojih se samozatajni i introspektivni ljudi mogu osjetiti manje osamljenima. Jer, pišući i čitajući zapravo komuniciramo sa cijelim svijetom – s ljudima koji žive u različitim kulturama, kao i u različitim vremenskim periodima. Moći se poistovjetiti s nekim piscem ili nekim vlastitim čitateljem velika je stvar. Zamisli koliko je apsurdno i koliko prekrasno biti u stanju pogledati svijet kroz oči drugog ljudskog bića koje je živjelo sto godina prije ili nakon tebe. To je ono što nam književnost omogućava.

 Za kraj želim znati postoje li neki pjesnici/pisci mlađe generacije koje smatraš drugačijima od danšnjeg književnog mainstreama i kakvu budućnos predviđaš hrvatskoj književnosti?

Možda i postoje neki relativno unikatni glasovi. No, ne mislim da kod nas trenutno postoji netko toliko radikalno unikatan da bi se njegovo ime pročulo usred kakofonije marketinškog terora koji provodi književni mainstream, konstantno nam puneći uši jednim te istim imenima koje promoviraju. Pritom unikatnost nije uvijek ni pozitivna osobina, pogotovo kad se pisac prisilno trudi biti naglašeno unikatan.

Mladi su autori trenutno prisilno stavljeni pred užasnu dilemu u kojoj je svaki odabir pogrešan – 1) mogu prihvatiti biti dio establišmenta te izgubiti osobnost, obraz i poštenje; 2) mogu se odati senzacionalističkoj i neiskrenoj književnosti u nadi da će biti primijećeni 3) ili mogu pisati kvalitetno, intimno i antisenzacionalistički te na taj način biti pometeni s pozornice u zapećak.

Ovaj nedostatak sposobnosti da se pozornost masa bez senzacionalizama makne s mainstreama na kvalitetnije autore doista je pravi problem. Jer, da budem savršeno izravan  -književni mainstream kod nas sačinjavaju malobrojni pojedinci koji su upravo nevjerojatno korumpirani. Književnim nagradama, ugovorima i financijskim potporama trguje se kao što se u politici trguje foteljama. Svi na sceni to znaju i svi šute o tome.

Naš književni mainstream zapravo tvori skupina šarlatana koji se poput prosjaka laktare za siću iz džepova ministarstva kulture. Pri tom ne prezaju ni od čega, samo kako bi za sebe sačuvali iluziju vlastite relevantnosti. Nagrade i potpore dodjeljuju se isključivo podobnim kolegama, poslovnim suradnicima, ljubavnicima ili oponašateljima. Ako obratite pažnju, shvatit ćete da devedeset posto svih kod nas u posljednjih deset godina nagrađivanih pjesnika poznaju iste ljude, usko surađuju s njima te pišu identično kao i oni. A poezija im je NEVJEROJATNO loša. Njihova je poezija ona vrsta poezije nad kojom sline profesori iz Društva mrtvih pjesnika. To je poezija koja se analizira pomoću tablica, teorija i dijagrama. Drugim riječima – to je umjetna, lažna i mrtva poezija.

Posljedično tome, naš književni establišment, gonjen vlastitom glupošću, pohlepom i šarlatanstvom, uništava čitalačku publiku. Zamislite samo nekog klinca koji je tek završio srednju školu i želi se u slobodno vrijeme upoznati s poezijom. Zamislite da taj klinac u ruke dobije neku od zbirki poezije naših trenutno najnagrađivanijih autora. Posljedica toga bila bi da taj klinac nikad više u svome životu ne bi imao želju čitati poeziju. To je vrlo jasno. Takva je naša književna sadašnjost.

Upravo zato autori koji nisu dio trenutnog književnog establišmenta MORAJU početi prozivati književnu mafiju, moraju pomutiti status quo i moraju im ukinuti svaki oblik potpore i suradnje, čak i pod cijenu dovođenja u pitanje vlastitog napredovanja u karijeri. To se MORA učiniti, i to upravo zato što ćemo, ako to ne učinimo, ubrzo izgubiti i zadnje ostatke ostataka čitalačke publike koja mari za domaću književnost.

%d blogeri kao ovaj: