Ples je poezija bez rijeci

Ples je poezija bez riječi jer pokret u sebi skriva pjesmu koju još nitko nije napisao. Do sada.
Kako su se sudionici Art Labovog eksperimenta snašli u prenošenju plesnih pokreta u riječ saznajte u redovima niže.

‘Budale smo plesali ili ne, stoga plešimo’ (japanska poslovica).

SUDJELOVALI SU:
Goran Krapić – Koju istinu skrivam
Darinko Kovilić – Moment of Truth
Roberto Vodanović Čopor
Nora Jesenski
Amalija Paradi – Sadizam
Silvio Stilinović – A sve je bilo…
Lidia Korotaj

 


KOJU ISTINU SKRIVAM

nekad se pomiješam s drugim tijelima
izgubim u tuđim pokretima
i zaboravim kako sam
kome ću
i zašto
ne znam si objasniti

nisam uvijek u svojim bojama
ali načas osvijestim koju istinu skrivam
da u cvijetu mogu biti središte
kamenčić koji pokrene onaj buć čuveni
baš kako i ti i ti i vi možete

pristanite uz mene
isprobajte moje otkucaje
ritam koji vam šaljem
korake

u mekoću nek
i u razne boje

pa onda netko drugi neka stane
mjesto mene
iz straha
u pjesmu

Goran Krapić



MOMENT OF TRUTH

Tada
nisam to znao
ali naša uljanica je
dogorjela

u njezinom svijetu
bio sam potrošna roba
egzotični kuriozitet
na obzoru događaja

prognala me u Tome
na divlje obale
Auksinskog mora

u razbojničkoj spilji
potražio sam Tiresiju
tražio sam spas
šutio je zagledan
u gologuze nimfe na žalu

trenutak istine
ostao je skamenjen
u golu vrisku
uzaludnosti

kroz snove su počeli marširati
hopliti
lijepi u svojoj dijamantnoj
tvrdoći

odjek njezinih riječi
postade humusom
s kojega izrastaju
olimpska čudovišta

bila je crvena
kao mjesečeva rosa
i za mene izgubljena
poput mladosti
poput drevnih mora
i brodoloma

trenutak istine
ostao je izgubljen
poput njezina čarobna gaja
u riječima tišine

pjevam Vianovu pjesmu
dok u sebi slijedim hoplite

Darinko Kovilić



grizem usnu i zamišljam sok smokve
kako se cijedi niz bradu. gutam
oproštaj.
zanjihalo se nebo.
nečujni smo.
sve miriše na prošlost dok stavljam
ploču na gramofon.
krhka je moja porculanska ruka
a pogledaj samo njih. trepere, povijaju se,
uvijaju, zaranjaju, izranjaju, kao
da život traje 4. minute i 58. sekundi
a sve ostalo je plodna voda
bez ploda.
znaš,
ponekad mislim da psi lutalice
požderu sve moje riječi. ponekad
mislim da umjesto rebara imam
hrastove grane.

Roberto Vodanović Čopor



Želim lebdjeti nad tobom
u naličju krijesnica prije no što ugasnu
posramljene lipanjskom sparinom mjesečine.
Ugrizima urezujem svoju kob po brežuljcima tvog tijela
znajući da ljubavnički ples naših sjetnih budućnosti
nikada ne prestajemo plesati.
Možda još mogu usnulim tijelom skočiti u prazninu
u čijoj me memljivoj nesigurnosti
čekaš znajući da padanje ne znači propadanje.
Naš će svršetak biti,
ljubičast od noći i isprepleten od naših privremenih,
nestalnih atoma
kojima u inat nastavljamo,
ne misleći da bi kraj mogao biti
upravo sada.

Nora Jesenski



SADIZAM

povedi me u idealiziranu daljinu
iščupaj iz plahti natapiranih suhoćom
iz šume proviruje jelen
dakle, mazohizam je poprimio globalni predznak
plavičastom njuškicom dotiče brjegove i dolove našeg iskustva
nezasluženo volim te
unosi
dim koji je ostao kad smo zapalili krijes
Dragi, hoćeš ti prvi?
boje se lijepo prelijevaju i treba mi to
trenutno zadovoljenje

Amalija Paradi



A SVE JE BILO…

A sve je bilo tako jednostavno.
Dolasci, odlasci…čak i rastanci….
Bilo je sve s tobom jednostavno, sfera, razigrano, gornje

A i kad je bilo donje…Sve je bilo
Jednostavno…

Volio sam biti iznad tebe, duboko gledati u požudu
Visjeti ispod mene, stvaralo ti je raspamećen…

Gutali smo jako, dahtali smo brzo…
Držao sam te na rukama, brzo
Pad s mojih ruku bio je nježan, vrtoglav, zavrtoglav

Vertigo, odlazak, bauljanje
Visjeti, misliti sjeverno, južno, istočno, zapadno

Dvoje sferično 10 centimetara iznad asfalta, trave…
Zemlje, pijeska, pjesme, urlika

Naša pjesma?
Samo malo…vrti mi se u glavi!
Da, to je pjesma…bol koju donosiš, ljubav koju daješ,
Eksplozije koje me odnose

Gledam te…tvoja eksplozija, u meni…
Odnosi iz vidokruga moje dijelove

I sad sam dio, u zraku, iznad zraka
Tama je ispod, sfera je iznad, vrisak je kroz mene

Jer…
Vertigo je brz, otkinuo te, me…odlazimo
Ti na sjever i jug
Ja dolje prema istoku, rukama na zapad,
Očima u sjeveru, noge pokušavaju dosegnuti jug

I sve je bilo…
Tako…
Jednostavno?
Ništa s tobom nije…sjevernojužnoistočnozapadno
jednostavno.
I sve je bilo…blisko…vrti se, vrti…vrti prema meni…
Sve je..
Baš je bilo!

Silvio Stilinović



Kao analogan sat, prosta mašina
moj pokret, a svijet pozornica!

Gdje je tuga glavni pokretač,
a melankolija mi motivacija.
Toliko često svaki atom drhće.

Padam!
Pao sam s grane, kao pokušaj leta,
imam samo lekciju,
Pad kroz prazan prostor.

Pokušaj širenja sebe kroz prostor,
anksioznost kao jedini prijatelj danas,
STOP! STOP! STOP! mi govori…

Ipak napadam svijet kroz gomilu,
Izbjegavam sebe sada, prolazim…

leđa kao uputa za odlazak u veći svijet.

Lidia Korotaj


Photo by Ahmad Odeh on Unsplash