Gledao sam oca u suton; došlo je vrijeme spavanja, oblačio sam pidžamu i pio mamin čaj, povremeno navlačeći pidžamu preko svog mršavog, rebrastog tijela, a povremeno ispijajući taj topli, šipkov čaj. Buljio je u televizor, nisam tada znao o čemu misli kao ni poslije pa ni danas ne razabirem njegove misli. Poželio sam mu laku noć, ali nije odvratio, pogled mu je bio zapečaćen na tv prijemnik. Tako su se godine nastavljale po svom uređenom redu, nisam previše mario što nismo razgovarali, jedino što bih od njega ponekad mogao čuti bila je vika, urlanje kada nisam ostvario njegove zamisli. Ali kako da znam što misli kada ne znam – jednostavno ne znam. Događale su se zgode koji bi mi donosile batine, bez riječi, vadio je opasač kako to već čine kruti očevi i udarao. Poslije je taj period mog života, to rano djetinjstvo koje sam provodio više uz knjige nego uz trku i viku, prošlo kao u nekoj magli. Pokušao sam si to objasniti vrlo jednostavno, s nekih 16, 17 godina; bio si šutljiv mislio sam si, nisi previše govorio tako da ni tvoj otac nije imao što reći. U toj dobi naš odnos je bio još suhoparniji, mlohav, ponekad me moje hormonsko ludilo navodilo da skroz popizdim i napravim nevolje pa ipak, nije ga to smetalo; televizor je bio središnja točka nakon što bi se vratio sa svog posla, nisam uspijevao izazvati reakciju svojim radnjama, a riječima ionako nisam znao. U ranom djetinjstvu još sam nekako mogao dobiti barem viku i fizičko kažnjavanje, u srednjoškolsko doba i to je nestalo.

Kada sam upisao fakultet, na Filozofskom, povijest, za koju je govorio da nije ni zanat ni nešto, jednostavno ništa kako je tvrdio, počeo sam više komunicirati s drugima. Baš tada sam, u tim ranim dvadesetima pokušao s njim progovoriti, valjda prvi put da sam inicirao nekakav razgovor. Sjećam se da sam jednom za ručkom konstatirao kako nema puno još godina što se tiče posla ispred sebe, kako će još malo u mirovinu, i skupio toliko hrabrosti da ga upitno pogledam – na što je on odgovorio: “Radit ću do smrti.”

Poslije tog odgovora jednostavno više nisam mogao ispustiti glasa, sva je naša komunikacija ostala ono što je i bila, formalni odgovori: želim ti dobru večer, što ima za ručak (vrlo rijetko zapravo) ima što novo kod tebe i mame, da i ovdje je vrijeme nikako, čut ćemo se ajde bok.

Od kada sam se zaposlio kao nastavnik povijesti u jednoj školi kod Zagreba, zatvorio sam svoj krug, škola i djeca u školi, kolege na poslu, žena. Nemamo djece. Prije par godina shvatio sam kako nikada nisam imao pravi razgovor s ocem; ne znam jel to jedinstven slučaj u porodičnoj povijesti ili neko bjesomučno pravilo koje se ponavlja. Jednostavno se tako okrenulo da nismo vodili razgovore osim onih navedenih formalnih. Ali i to jesu nekakvi razgovori potvrđivao sam si, ili se pitao. Otac je uvijek nakon posla gledao televizor, uvijek. Jednom sam srušio antenu dok sam trčao pokazati mu ulomak iz Ljermontovljeva Suvišnog čovjeka. Opasačem me istukao, prije toga vikao kako sam nesposoban, jadnik koji bulji u te knjige, što je sa mnom nekad je pitao, ali nije tražio odgovor. Znam da su i druga djeca, prijatelji iz škole dobivali batina, nisam ništa shvaćao osobno.

Kako je u školi jel plaća redovno sjeda.” Znao je pitati – “Da sjeda, s tim nema nikakvih problem.” – “Dobro onda. Nećemo kvariti. Pozdravi ženu, moram ići bok.” – “Bok.” Odzdravio bih.

Kako su godine prolazile, tako sam sada ušao u trideset i osmu, već ustaljen u školi, povremeni vikend ručkovi kod roditelja sada su još veća rijetkost. S majkom se čujem da, pričamo, ona je u djetinjstvu sve pokušavala, a onda je toliko gubila vrijeme da nije sve uspjela stići.

Ispravljam testove, sa ženom idem kada moram negdje, odem, umjesto tv – a vrijeme provodim uz knjige i dalje. To ne razgovaranje s ocem nije ništa donijelo, dogodilo se da su se godine gomilale bez razgovora. Mislim da nije bilo utjecaja, znam mnoge koji su tako, mislim da mogu mnoge nabrojati zapravo.
Jučer me zvao otac, nedjelja, prvi puta sam čuo glas koji kao da je htio zaplakati, kao da je htio razgovarati, htio je nešto reći, u meni se stvorila neka nejasna sreća pomiješana s iščekivanjem. Iduća njegova rečenica objasnila mi je da želi novce jer su on i majka u neprilici. Nije objašnjavao razloge, nije htio pričati. Da, stid ga je, ipak je on uvijek mogao sam sve iznijeti, pomislio sam. Kratko mi je rekao kolika bi mu cifra bila zadovoljavajuća. Neću ga mučiti odlučio sam, neću ga ispitivati ništa i nepotrebno razgovarati, objašnjavati se zašto i kako. Otišao sam na bankomat podići 2000 kuna, ali sam 400 kuna zapio u birtiji. Iduće jutro išao sam u školu mamuran.

Nisam si mogao objasniti razloge svog pijanstva. Bolje je da nikome ništa ne govorim niti da objašnjavam. Što se oko toga ima uopće razgovarati uostalom.

Divljak


Photo by PEXELS