Netom prije izlaska njezina novog albuma Vulnicura Björk je dala interview za Pitchfork koji je poprilično odjeknuo u glazbenom svijetu i čije su dijelove prenijeli mnogi važni glazbeni i kulturni portali. Razlog tome je naime bio što je ova genijalna islandska glazbenica nakon godina i godina u glazbenoj industriji napokon odlučila progovoriti o onome o čemu se u glazbenom svijetu nerado priča: konstantnom patroniziranju glazbenica u korist njihovih muških kolega i suradnika. Naime, njezin suradnik na albumu Alejandro Ghersi (Arca), inače njezin veliki obožavatelj, bio je akreditiran kao jedini zaslužan za beatove i glazbu na albumu u medijima, iako je ona sama napravila barem 80 posto posla- Alejandra je to naljutilo i želio je objaviti ispravku na twitteru, no Björk je odmahnula rukom i rekla: “Mah, to je ionako već unaprijed izgubljena bitka”. I na neki način to je istina. Glazbenice još i danas ne dobivaju u javnom diskursu zasluge za sve ono što su stvorile, te se većinom spominju u kontekstu ljepote njihova glasa ili izvanjske ljepote. Jessica Hopper, novinarka koja ju je intervjuirala, odgovorila je da je to podsjeća na davnu izjavu Joni Mitchell kako je “svaki muškarac koji je bio u prostoriji s njom dobivao zasluge za njezinu genijalnost”- a ne postoji bolja osoba na koju se mogu referirati kada se radi o seksizmu u glazbenoj industriji od Joni Mitchell. Tek je u zadnjih nekoliko godina o njoj počelo biti pisano kao o “skoro pa jednakoj” pjesničkim divovima poput Dylana i Cohena, a gledajući s aspekta čistog instrumentalnog umijeća i glazbene originalnosti Joni Mitchell je daleko nadilazila njih obojicu. Mene, kao velikog obožavatelja svo troje, oduvijek je smetala činjenica što bi se, kada se pričalo naprimjer o Dylanu (za čijeg se ŽENSKOG ekvivalenta Joni počesto etiketirala) koristili termini poput  “on je najveći pjesnik u glazbi našega vremena”, a kada bi spomenuli Joni Mitchell, onda je jednostavno bilo nužno upotrijebiti taj toliko neophodni spolni predznak- ona je jedna od najboljih “ženskih autorica”. Dakle, umjetnik nije univerzalna kategorija- postoje umjetnici, a onda postoji i ona jedna mala skupina, koja svako toliko podari nekog vrijednog člana- ženski umjetnici.  

Za žene u glazbenoj industriji uvijek je kao prvo bilo bitno kako izgledaju- ovo se čini kao izlizani stereotip- ali je istina. Kada je Nico 1966. snimala svoj prvi album Chelsea girl, imala je potpuno drugačiju ideju o tome kako bi album trebao izgledati; željela je da to bude ili mnogo glasnije ili mnogo jednostavnije, htjela je dodati bubnjeve, no njezine želje nisu bile bitne, te je 1981. rekla da i dalje ne može slušati taj album, jer joj se povraća od svih tih jebenih flauta koje su nasnimili. Producenti su naime htjeli zadržati njezin imidž krhke ljepotice koja pjeva folk (iako je ona bila miljama daleko od ove slike) jer takav imidž  prodaje ploče. Bogu hvala, Nico je stvar uzela u svoje ruke i stala redati mračne, originalne i sebi svojstvene albume. A kada se radi o Björk, uvijek se sjetim komentara jednog prijatelja koji je u velikom postotku dijelio moj glazbeni ukus. Rekao je: “Björk? Ma da, ona je meni OK, ali ne kužim zakaj mora bit tak čudna?”  Da, žene bi trebale biti lijepe, a ne čudne.

   Sama je Joni Mitchell to najbolje rekla u nedavnom intervju za New York Magazine: “Sve moje bitke bile su s muškim egom”. U jednom od prvih snimaka njezinih nastupa, voditelj je najavljuje kao “young lady” koja sama piše svoje pjesme (veoma neobično!) “and she looks beautifully at the camera too”.

Ta “ljupka dama anđeoskog” glasa nije snimila loš album u nizu od deset godina, dapače, snimila je sedam genijalnih albuma u nizu: počevši od još uvijek folkie zvukova  Clouds-a, njezinom prvom uspješnicom Ladies of the Canyon, preko danas već kultnog remek-djela Blue, briljantnih For the Roses i Court and Spark, još i danas glazbeno nedostižnom The Hissing of Summer Lawns, koji su kritičari u početku odbacili, ne mogavši shvatiti o kakvom se to točno glazbenom hibridu radi (kasnije se počesto određivao kao folk-jazz), do što se mene tiče jednog od njezinih najboljih albuma, Hejira–  na kojega se Hopper iz ranije spomenutog intervjua s Björk referira kao na jedan od najfeminističkijih albuma ikad. Album vas vodi kroz doslovno i duhovno putovanje jedne žene kroz Ameriku, te se bavi velikim pjesničkim idealima slobode, nemogućnosti ostvarivanja dubinske povezanosti, prolaznošću i otuđenosti. Album doživljava kulminaciju u pjesmi Song for Sharon, u kojoj se obraća svojoj davnoj prijateljici iz djetinjstva koja je izabrala uobičajeniji put od nje, onaj s mužem i djecom- no to ne treba značiti da je imalo lošiji od njezina- kako kaže “You’ll sing for your friends and your family, and I’ll walk green pastures by and by”. No, stih koji je za mene kulminacija same pjesme i koji čini ovaj album zaštitnim znakom žena koje žive život pod svojim uvjetima, bez obzira na vanjske pritiske jest slijedeći:

“Dora says: “Have children.”

Mama and Betsy said: “Find yourself a charity. Help the needy and the crippled, or put some time into ecology.”

Well, there’ s a wide wide world of noble causes

And lovely landscapes to discover-

But all I really wanna do right now is-

Find another lover.”

 

Glazbeni autoritet i originalnost muških izvođača rijetko se dovode u pitanje; nitko ne bi ni na trenutak posumnjao u autorstvo ličnosti kao što je Elvis- no on nije sam napisao ni jednu  svoju pjesmu, a svejedno je prozvan Kraljem rock n’ rolla. Björk se osvrnula i na ovu zanimljivu pojavu; uzela je za primjer Kanye Westa- bez ikakve namjere da ga omaložava ili govori protiv njegove glazbe. Kaže da je na njegovom novom albumu radilo desetak najboljih beat majstora na svijetu, a nitko ni na trenutak ne bi posumnjao u njegovo autorstvo, automatski se podrazumijeva da je on autor sve svoje glazbe- a ona je shvatila da je jedini način na koji žena može dobiti priznanje za glazbeni dio albuma jest- ako se slika ispred miksete- dakle, potrebno je da ljudi vide nju u studiju da bi rekli: “Aha, ona radi i glazbu na albumu.” Ova njezina izjava je potaknula zanimljivu stranicu, na kojoj se žene koje se bave elektronskom glazbom slikaju u studiju, da bi pokazale kako one doista nešto u tom studiju i rade! 

 

Ono što još i više izdvaja Joni Mitchell u cijeloj ovoj priči jest činjenica da je ona sebi dopustila da bude jednako egoistična kao i muškarci- i to je ono što glazbena industrija nikako nije mogla progutati- ona se nije držala samo kao da je jednako dobra- već i bolja od većine muškaraca, što je bila poprilična novost i neki jednostavno nisu znali kako na to reagirati. Dylan je rekao: “Joni je zapravo poput muškarca.” No to nije do kraja istina- činjenica da žena-autor preferira društvo muškaraca i svira jednako dobro ili bolje od njih, ne treba upućivati na to da je ona “slična muškarcima”, nego jednostavno sama sebi svojstvena- i bez potrebe da bude postavljena u opreku ili pridružena bilo kojoj skupini.

Joni Mitchell jasno i glasno je naglasila da nije feministkinja, što je mnoge njezine fanove razočaralo. Megan Murphy je u odličnom članku za femminist.current napisala kako joj je Jonino odbacivanje feminizma pomalo slomilo srce, no tokom članka sama je na neki način odgovorila na svoje pitanje o tome zašto je tome tako. Piše: “Mitchell zna da su njezina životna i glazbena iskustva bila određena njezinim spolom. Ona zna da je bila tretirana drugačije u “muškom svijetu” glazbene industrije. Možda želi biti na strani muškaraca jer osjeća da je uspjela na svoj način. Dečki ne trebaju pokret da bi uspjeli”. Što se mene tiče, njezino odbacivanje feminizma nije nimalo razočaravajuće, nego je upravo u njegovom duhu, a i u duhu onoga što ovaj članak želi reći; umjetnost je sama sebi svrhom, te umjetnik ne treba biti ništa drugo doli umjetnik, ako on sam tako želi, te treba biti lišen bilo kakvog svrstavanja- bez obzira na to kojeg  je spola.

 

Vanja Zaimović