Dreamcatcher 1

Ljeto napokon privodim kraju.

Ono je počelo 29. lipnja kad sam u Umag došao raditi kao dječji animator u timu od četrnaest ljudi. Već drugog ili trećeg dana ostrugao sam noge klipsajući u gluho doba noći po stijenama na rubu kampa koje podsjećaju na dnevni boravak s platnom i s jednim smiješnim, nakrivljenim drvom. Ta je priča završila sa shotom antitetanusa. Iduća dva i pol mjeseca svakodnevno radim s djecom ponekad u dugim i ludim smjenama. S djecom sam pričao na engleskom koji mi leži, komičnim njemačkim kojeg sam se u hodu prisjećao i talijanskim koji je davna uspomena na baku po majci i obitelj u Splitu. Ostali jezici govorili su se rukama i nogama i kroz slikovito objašnjavanje, koje je bilo jednostavnije kad smo s djecom kuhali.

Slobodan dan. Na večeri na koju me doveo dragi prijatelj Njapo upoznajem svog budućeg mentora s kojim se odmah sprijateljujem.
Novi radni tjedan. Danas bazen, sutra šetnja u kostimu gusara i ludiranje po kampu, preksutra sam DJ. Pomeo sam i oprao pozornicu nakon nastupa plesne skupine.

Noć. Sjedim uz more. Dišem. Razmišljam. Ležim na stijeni slušajući nevidljive valove i gledajući oblake iznad sebe. Ponekad naporna rutina pretvara se u skriveni blagoslov. Sjetne tišine u samoći, uz šum razigranih valova, suočile su me sa sobom samim. Sa svim mojim tugama, kvarnostima, ponorima, krivim procjenama i odlukama… Gledam flashbackove i jedan dan se smijem, jedan dan se skrivam i plačem, nekad se tresem a nekad samo šutim i gledam tužno u tlo ne želeći otkriti lice.

Blaž me pozvao na rezidenciju nakon što mi istekne ugovor o radu. Tek nakon što sam instinktivno prihvatio shvaćam koliki izazov sam preuzeo na sebe. Fizički, mentalni i duhovni. No, da, u tom trenutku to se činilo fantastičnom prilikom za produljenje ljetovanja, odnosno da se ispravno izrazim – početkom ljetovanja, s obzirom na činjenicu da radim kao animator svaki dan po desetak sati i jedan slobodan dan tjedno.

Šefica Maja pušta me u Pazin. Sedam dana stvaranja. Kakvo veselje! Ples, zagrljaji i osmijesi. Zora uz Trevorov magičan saksofon, Veronovu violinu i Mayin glas… Tamo se suočavam s vrstom javnog nastupa s kojom se dosad nisam susreo. Performans sa živom glazbenom pratnjom i VJ-ingom. U tim trenutcima sam pod nesavladivim pritiskom. Strah. Ali neka ga. On me stišće i guši, a ja ga puštam. Neka teče. Nakon svega, olakšanje.

U kamp se vraćam nakon četiri dana napunjen energijom i toplinom susreta s ljudima. No, sjedeći uz more u samoći predosjetio sam da je to bio tek početak. Sjetio sam se zapisanih riječi koje govore o rastu kao padu kroz najdublji ponor. Tek u tom susretu i dijalogu s najcrnjim dijelovima sebe mogu odlučiti što dalje.

Nisam morao dugo čekati. Zadnji radni dan je došao. Probudio sam se veseo jer me čeka moja prva rezidencija. Blaž samo što nije nazvao. Pada gusta kiša, lije kao iz kabla i sve je poplavljeno. No, nema veze, zadnji je dan. Sutra sam već na Sipru. I, zaista bio sam na Sipru. I nisam morao dugo čekati na Blažev poziv. Ali zaprimio sam ga na hitnom odjelu pulske bolnice sa iščašenim koljenom. Zbog svoje nespretnosti i nestrpljivosti, preskakujući ogradu, lijepo sam uredio patelu. Dolazi liječnik koji sada već može biti mojim prijateljem i vraća mi nesretno koljeno na mjesto. Još uvijek sam mu dužan pivo. U bolnici sam. Blaž postavlja logično pitanje – To znači da ništa od rezidence…? Gotovo ne razmišljajući ispalio sam – Ne. Dolazim. Sve isto, samo što ću biti na štakama. Blaž je očito osjetio dovoljnu dozu ludosti u mom glasu da je samo rekao – Dobro. Super.

Naravno, ništa nije bilo isto, sve je bilo drugačije. Tri tjedna proveo sam spavajući na tavanu imanja s poljskim zahodom. Prve dane do kreveta sam dolazio uspinjući se rukama stepenicu po stepenicu i držeći desnu nogu u zraku. Odlučio sam se ne obazirati i raditi sve što smo naumili. Raditi rukama, alatima s drvom, bojama, platnima. Ni jedanput se nisam pitao vrijedi li to što radimo. Imali smo dovoljno drugih, važnijih tema za razgovor. Tko će oprati posuđe, treba napuniti kanistar s vodom za noć, treba spremiti drva za ogrjev. Najbliži dućan je udaljen nekoliko kilometara… Snovi. Što ja sanjam? Kako sanjam… Nekoliko dana je prošlo i još nemamo temu. Nemamo niti love za materijale. Sve što imamo more je oko nas, radiona s hrpom alata za obradu drva, kamena i metala i polica s bezbroj knjiga. I mi sami. Snovi se hvataju u dreamcatcher. Hm. Može li to biti dovoljno da postane okidačem projekta? Ne znamo. Slijedimo proces. Došli smo do hvatača, trebamo ga napraviti. Ispleo sam prvi hvatač i shvatio koliko je zanimljiv. Vadimo knjige jednu za drugom i nastavljamo razgovore. Blaž se sjetio starih tehnika zatezanja platana oko drvenih okvira. Drva ima, platna ima, materijala ima. Ono što imamo, to ćemo upotrijebiti. Blaževa djevojka porubila je komad platna iz Ikee a ja sam ga presvukao u mješavinu akrila, gipsa i vode. Platno je primilo grundirung i odlučujemo ići korak dalje.

Dolazi Lovro koji nas je nametanjem radnog ritma trgnuo iz sna. Sinula mi je ideja kako bi bilo zgodno napraviti sedam platana kao sedam kontinenata i da svaki bude predstavljen jednim slikovnim „hvatačem“. Ipak, ja imam to koljeno koje stalno zaboravljam i sve manje vremena pred sobom.

Išli smo u lov na naplavine i našli predivna, bijela drva. Verali smo se po Zlatorogu i nakon nekoliko sati imali krov auta nakrcan drvom. Cijelo vrijeme nešto skiciram i motaju mi se po glavi razne ideje ali osjećam da se još dublje moram suočiti sa sobom. Ovo je naporan ali i zabavan proces, u kojemu ipak nešto nedostaje.

Vozimo se po Istri. Po noći, po danu, po kiši. Kuhamo. Nekad pričamo satima. Nekad šutimo satima. Nedostaje mi plakanje. Nedostaje mi da okupam oči suzama do kraja.
Sjedimo. Pričamo i pijemo večernje pivo nakon cjelodnevnog rada. Pravilo je da radimo od kad se ustanemo do kad padne prvi mrak. Sviram ukulele i pjevušim. Gledamo zvijezde i Mjesec. Kupamo se kraj nalazišta na Sipru i skupljamo snagu za okončanje procesa.

Sva su platna spremna. Njih pet. Koncept je transformiran. Zbog mene. Zbog njih. Zbog vatre koja neumorno gori u prostoriji gdje su platna. Zbog mirisa skuhanog objeda spravljenog od netom ubranih plodova. Zbog straha i mojeg plakanja. I konačnog suočavanja sa svim nemirima.

Evociram uspomene na svoju obitelj. Zaboravljene prijatelje. Ljude s kojima sam se susreo. Evociram sve ono što me dovelo baš ovdje, do ovog trenutka. Do sada. Do mog stajanja pred praznim platnom. I kistom u lijevoj ruci. Udah. Izdah.

Danas, skoro tri mjeseca kasnije shvaćam da je sve onako kako je trebalo biti. I baš ništa, ništa ne bih promijenio. Osim onih stvari koje su se korjenito promijenile.

– Toma Zidić


Fotografije: Nikolina, Jovana, Frano i privatni arhiv