Globalna pandemija raširila se svijetom prije no što smo uspjeli shvatiti što se točno događa. U siječnju na privremenoj berlinskoj adresi čitala sam o nekom čudnom gradu u Kini u kojemu umiru ljudi, a već sam u ožujku ostala zaključana unutar leipziških zidina svog malog stana bez ikakve naznake kada će se prisilna izolacija završiti. Mrak i samoća bile su, uz crno vino, jedini način nošenja s kontemplacijama o stanju u kojemu se naš planet našao, kao i sa strahovima koje budućnost nosi. Jedini soundtrack koji mi je bio potreban u karanteni bio je mračni folk Vanje Zaimović. Svojim baršunastim altom, Vanja je dala glas mojim mislima – „Sometimes I fear that I will go mad, and I know I’m not lonely in this“ neodoljivo je nalikovalo na pandemijsku himnu. Kao i ja, folk pjesnikinja je napustila svoju berlinsku adresu te sam opet mogla pronaći sebe u stihovima poput“ this world is big, don’t give up on a second attempt. If you can’t stay here, then go somewhere else; And don’t stop until you find it.“

 

Bilo je vrijeme  da nađem Vanju kako bih saznala što ju je točno potaknulo na stvaranje zavodljivog, atmosferičnog folka koji graniči s modernističkom poezijom.  I evo što sam saznala.

 

  • Začeće

Što je bilo prvo – poezija ili gitara?

Poezija.

Iako mi je glazba uvijek bila iznimno važna u životu i oduvijek sam pomno birala glazbenike čijim ću se diskografijama prepustiti, i lako odbacivala one koje mi se ne sviđaju, nikada nisam maštala o tome da se profesionalno bavim glazbom, niti me u tim ranim danima sviranje osobito zanimalo. Koliko se sjećam iz satova glazbenog, uvijek sam mislila da nemam talenta za sviranje niti pjevanje. Gitaru sam zapravo počela svirati s 19 godina, ponajviše kako bih si mogla svirati pjesme Joan Baez i Boba Dylana, kojima sam bila blago opsjednuta tih dana.

Vise me zanimao film i pisanje. Film sam opsesivno proučavala iz teoretskog aspekta i bavila se snimanjem i rađenjem kratkih filmova, a pisanje je bilo dio mog života od ranih godina, uvijek bi radila na nečemu, priči, scenariju, pjesmi. U ranim dvadesetima sam počela intenzivno pisati poeziju, i smatrala sam je direktnim iskazom moje realnosti, unutrašnje i vanjske. Feedback od mojih vršnjaka je također bio dobar, te sam dobila mnogo pohvala za nju, i sudjelovala u nekoliko poetskih performansa, ali kako živjeti od poezije? Godinama kasnije, pokušala sam prebaciti tu poeziju u glazbeni oblik i u početku mi nije uspjelo, jer su moje pjesme bile previse dugačke i nisu bile pjevne na hrvatskom; i tako sam jedne večeri jednu prevela na engleski i voila, melodije se u mojoj glavi pisale sam od sebe. Od tada sam već prestala prevoditi te stare pjesme i pišem direktno za gitaru zadnjih par godina.

 

Tko je najviše inspirirao tvoje stvaralaštvo, glazbeno i lirsko?

Mislim da je mnogo stvari utjecalo na moje stvaranje tijekom godina, ali da postoje neke središnje figure s kojima sam se najviše poistovjećivala. Pisci i pjesnici beat generacije kao Ginsberg i Kerouac, folk pjesnici kao sto su Dylan, Leonard Cohen i Joan Baez, a pogotovo Joni Mitchell, američki pjesnik Miguel Piñero, Nico, Jacques Brel, pisac Erich Maria Remarque, Einstürzende Neubauten, stand up komičari kao sto su Bill Hicks, George Carlin, Louis CK i još mnoge stvari.

 

 

U tvom glasu postoji vrelo emocija, obično vrlo tamnih boja. Sjećaš li se možda trenutka kada si prepoznala svoj izričaj i odlučila prepustiti se crnom folku?

Mislim da to nije bio točan trenutak, jednostavno je tako izašlo iz mene, ništa o nastanku tih prvih pjesama nije bilo logično,  nastale su vise iz nekog mističnog poriva da objasne svjetove, emocije i slike koje ne bi mogla objasniti u svakodnevnom razgovoru. Uvijek sam i u umjetnosti koju konzumiram naginjala “mračnijem” kraju spektra, tako da je i moja ispala takva. A glas mi je takav kakav je, šta ću jadna. Ljudi često misle da slušaju muškarca kada ne znaju da ja to pjevam na snimci.

 

  • Otkrivenje

Što te nagnalo da svoju glazbu podijeliš sa svijetom?

Stvaranje glazbe je jedna stvar, a snimanje i dijeljenje potpuno druga. Trebalo mi je dosta vremena da to stvarno napravim, i još imam neke pjesme koje sam davno snimila, ali nikad nisam objavila. Zapravo sve moje snimke su još uvijek u stanju apsolutnog kreativnog kaosa, ali nadam se da ću tome konačno presuditi ove godine s jednim homogenim albumom. Umjetnost na kraju krajeva i nema smisla, ako je nitko ne vidi.

 

Kako si našla suradnike s kojima snimaš album? Koliko ti treba vremena da se u umjetničkom smislu otvoriš kada snimaš pjesme?

Nalaženje suradnika mi je definitivno slaba točka. Po svojoj prirodi nisam kolaborativna osoba, jer uvijek imam čistu viziju pjesme u glavi i nemam problema sa stvaranjem melodije i pisanjem. Jednom kada pjesmu odlučim napisati, nikada mi ne treba više od sat vremena. No suradnja je u glazbi ipak krucijalna, jer snimanje iziskuje stvari koje ja sama ne mogu ostvariti, i uvijek je dobro imati osobe koje ti pomažu. Jednog veoma uspješnog suradnika sam našla u Steliosu Vakaloudisu kod kojeg snimam album i koji je također glazbenik. Moja glazba je, definitivno “an acquired taste”, nije za svih, a Stelios u potpunosti razumije njihovu atmosferu i značaj i veoma sam sretna sto sam ga pronašla. I to na veoma svakodnevan način-preko Facebook grupe za Berlinske glazbenike. U skoroj budućnosti se također nadam naći glazbenike koji bi svirali neke druge instrumente sa mnom.

 

 

Kako izgleda tvoj kreativni proces?

Zavisi o pjesmi. Neke pjesme gotovo u potpunosti napišem u glavi i onda samo to “ispjevam” uz neku melodiju za koju smatram da paše uz riječi. Na primjer, kada pogledam ovaj album koji trenutno snimam, 80 posto pjesama nisam uopće zapisala. Samo bih pjevala pjesmu isponova opet i opet dok ne bi promijenila riječi u oblik koji mi se najviše sviđa i onda bih ih zadržala.

Nekada odsviram neku melodiju koja mi se učini simpatičnom, pa je zapamtim za neki drugi put kada će ta melodija udomiti riječi koje joj pripadaju. Zapisujem ih tek kasnije kada ih moram snimiti, pa da imam riječi pri ruci.

 

  • Uskrsnuće

Što je potaklo odluku da se prestaneš skrivati iza pseudonima Tamas guna?

Ime Tamas Guna zapravo sam bila rezervirala za band s dva prijatelja koji se nikada nije ostvario, pa sam ga samo preuzela kada sam počela pisati svoje pjesme. Nisam koristila svoje ime ponajviše jer sam uvijek mislila da šira publika neće reagirati na to neko “čudno Eastern European” ime. I u mnogo slučajeva to i jest tako, ali zadnjih godinu dana provela sam na Novom Zelandu i shvatila da ljude više zanima moje “čudno, hrvatsko ime”, nego ovo umjetničko. No najveći razlog je zapravo bio jer sam mislila da ljudi koji pričaju engleski neće znati izgovoriti moje ime, a to bi mi išlo na živce 😀 Ali sada me više nije briga. I’m going full Eastern European, deal with it world! 😀

 

Što je za tebe nastup i kako doživljavaš izvedbu svoje glazbe u javnom prostoru? Smatraš li to interakcijom s publikom, pričanjem priče, glumom ili pak nečim drugim?

Sviranje uživo je pak jedna potpuno druga priča. Mnogo toga zavisi o prostoru, o publici, o raspoloženju, alkoholu, koncentraciji. No publika je samo jedan faktor, ja smatram da je tvoj zadatak kao performera da zaokupiš njihovu pažnju. Neke ljude jednostavno ne zanima to što imaš za prezentirati, i to je ok. Bitno je da se ne obeshrabriš i nastaviš svirati najbolji koncert koji možeš za one koje zanima i na kraju ćeš za to biti nagrađen. Ja svojim nastupima ne komuniciram s publikom riječima previše; vise to tretiram kao jedno dugačko pričanje priče i prelazim s jedne pjesme na drugu. Možda će se to jednom u budućnosti promijeniti, ali do sada je bilo tako.

 

Kako je pandemija utjecala na tebe? Misliš li da će ostaviti traga u tvom umjetničkom izričaju?

Pandemija me zatekla u roditeljskom domu u Puli, taman nakon povratka iz Novog Zelanda gdje sam provela godinu i pol dana. Spremala sam se provesti mjesec dana u Puli i družiti se s obitelji i prijateljima i onda se vratiti u stan u Berlinu. No dva dana nakon što sam došla, sve granice su se zatvorile i provela sam skoro dva mjeseca u kući, i dalje plaćajući stan u Berlinu i čekajući granice da se otvore, što još uvijek čekam.

Prvih par tjedana sam pogledala sve moguće serije i filmove na Netflixu koje sam odgađala, ali onda sam zapala u jedno od svojih umjetničkih stanja koje granici s ludastvom i svaki dan planirala neki novi projekt. Nastavila sam rad na jednoj staroj ideji i počela pisati neku vrstu filozofsko poetske non fikcije, onda sam osmislila igru sa sestrama gdje bi smišljale kratke priče od zadanih riječi iz Klaićeva rječnika stranih riječi, zatim sam dobila ideju o animacijskoj seriji čija se radnja događa u New Orleansu, pa sam počela raditi na tome, a pridružio mi se u pisanju i prijatelj iz Engleske. Bile su to scene k’o iz neke parodije. Moja sestra bi jedan dan ušla u moju sobu i pitala što radim, a ja bi skrenula manični pogled od laptopa i uzviknula: Pišem filozofsku disertaciju! Onda bi se sutra scena ponovila, a ja bi rekla da “Pišem animacijsku seriju!” Glavni izvor zabave u kući je bilo, čime se ono luda Vanja danas bavi 😀 Tako, da čini se da biti zatvoren u sobi 24 sata dnevno, nije toliko loše za poticanje kreativnosti. Tako da je pandemija imala utjecaj na mene, u smislu, da sam shvatila da moram prestati gubiti vrijeme na YouTubeu i posvetiti se završavanju započetih projekata jednom u životu. Ali Netflix je i dalje u điru! 😀

 

Koji su ti glazbeni planovi za budućnosti?

Trenutno mi je glavni cilj, na što se želim u potpunosti fokusirati, jest snimiti ta dva albuma koja imam, da ih mogu izdati i onda prijeći na nove projekte. Predugo su već sa mnom, i ponekad mi se moje pjesme čine kao teret koji mogu skinuti sa sebe samo uobličavanjem u album i slanjem u orbitu, a nakupilo ih se već previše, pa me to ponekad tišti. Također namjeravam malo više nastupati, čemu dosad nisam pridavala dovoljnu pažnju, što zbog nesigurnosti, što zbog poslova, što zbog bogzna kojih drugih stvari. I kažu mi da si moram napraviti Spotify, pa eto i to stavljam na listu. Treba naći put do modernog slušatelja! 😀

 

U današnje digitalno vrijeme nužno je podržati umjetnike, stoga svoju potporu pokažite pretplatom na Vanjin Youtube kanal te pratite njezinu Facebook stranicu na kojoj će uskoro osvanuti novi glazbeni uradci.